Preneseno iz „Zdravi život“, broj 79/2010
Imago terapijom do poboljšanja bračnih odnosa
Piše: dr. Ljiljana Bastaić, psihijatrica , psihoterapeutkinja, Direktorica Centra za unapređenje kvalitete življenja i međusobne komunikacije, Zagreb
„Draga Ljiljana,
javljamo Vam se da Vam kažemo kako je kod nas sve u redu. U ovih nekoliko mjeseci koliko se nismo vidjeli bilo je nekoliko situacija koje smo, koristeći se Imago dijalogom kako ste nas Vi učili, uspjeli sami riješiti. To nas je ohrabrilo da se sve više oslanjamo na sebe. Svjesni smo da je pritom ključna naša volja da poboljšamo komunikaciju, a time i odnos. Zahvaljujemo Vam na Vašem strpljenju u podučavanju kako biti zajedno na kvalitetan način i kako prepirke učiniti kreativnima.“
Ovo je poruka koju sam dobila prije nekoliko mjeseci. Bračni par koji je poslao ovo pismo pokazao je kako se terapija ne mora dovesti do završetka da bi imala sretan kraj.
U bračnoj terapiji sretan se kraj mjeri usvajanjem sposobnosti da se „sve više oslanjamo na sebe“, vježbamo vještine kreiranja svijetlih trenutaka kao i vještine plivanja kroz tamne trenutke zajedničkog života. Također je važno pamtiti da niti jedan trenutak nije konačan i da uvijek „iza kiše dolazi sunce“.
Većina parova koji dolaze u savjetovalište dolaze s nadom da mogu vratiti zanos koji su imali na početku veze. Jedan mali broj njih trebaju alibi za svoje mišljenje kako su učinili sve što je moguće, da je odnos na izdisaju i da ga nikakav stručnjak ne može spasiti. Na prvi sastanak ili prvi dan edukativnog partnerskog vikenda, parovi najčešće sa sobom donose priličnu količinu razočaranja. I jedno i drugo smatraju da onaj „drugi“ svojim ponašanjem pridonosi uzajamnoj noćnoj mori, u što se pretvorio njihov odnos, a istodobno im je vrlo teško preuzeti odgovornost za svoj dio gorkog kolača.
Svi mi dajemo svoj doprinos životu koji vodimo, čak i onda kad nam se čini da se stvari događaju bez našeg sudjelovanja i naše volje.
Dugo sam u svojoj profesionalnoj praksi bila okupirana obiteljskom dinamikom, ali sam postupno uviđala da rad na partnerskim odnosima ima prioritet u stabilizaciji obitelji. Kao naručeno mi je u tom pogledu došlo poznavanje ideja i rada poznatoga američkog bračnog terapeuta Harvilla Hendrixa. Harville Hendrix je svoja teorijska promišljanja uobličio u terapijsku praksu pod imenom IMAGO terapija odnosa. U Imagu gledamo na bračni ili partnerski odnos kao na dio cjeloživotnog procesa. Osnove tog procesa postavljaju se u djetinjstvu. O tome koliko i kako su naši roditelji bili usklađeni s našim potrebama u prvih nekoliko godina života ovisiti će s kojim ćemo zadovoljenim i nezadovoljenim potrebama odrastati i kakve ćemo obrambene mehanizme izgraditi tijekom toga ranog procesa.
Kad jednom odrastemo i vinemo se iz obiteljskoga gnijezda u „potragu“ za ljubavi svog života, nosimo sa sobom sve naše nezadovoljene potrebe, strategije koje nam pomažu u preživljavanju i osjećaj da nam nešto u životu nedostaje (da nismo sasvim cijeli). Osim toga nosimo duboko utisnuti sliku – Imago. To je slika prema kojoj, i ne znajući, tražimo osobu za koje naš nesvjesni dio ličnosti „zna“ da može zadovoljiti naše skrivene čežnje. Koliko smo puta, zaljubljeni, osjećali da konačno dobivamo ono što nikada nismo dobili, dajemo ono što nikad nismo mislili da možemo dati i da smo zajedno s našom ljubavi konačno potpuni i savršeni.
Dakle u traganju za ljudskim bićem s kojim ćemo doživjeti taj savršeni nadzemaljski osjećaj ljubavi vodi nas Imago. Imago je nesvjesni senzorni otisak u našem mozgu i našem umu, koji se sastoji od pozitivnih i negativnih osobina oba naša roditelja i od slike ljubavnog odnosa koji smo gledali u djetinjstvu. Birajući osobu koja nosi kvalitete našeg Imaga dovodimo se u situaciju da, na neki način, ponavljamo priču iz djetinjstva, ali ovaj put s partnerom koji ima potencijal da se prema nama ponaša na drugačiji način od naših roditelja. Tako se zaljubljujemo u osobu koja po nekim svojim osobinama jamči barem djelomično ponavljanje atmosfere i karakteristike odnosa iz djetinjstva, ali je zbog svoga osobnog iskustva i svojih obrambenih mehanizama najmanje osposobljena da nam dâ ono što nam je potrebno.
Kako slični odnosi potiču izranjanje davno skrivenih potreba, nužno je najprije nizom procesa osvijestiti njihovo postojanje i razloge zbog kojih su ostale nezadovoljene, a zatim omogućiti partneru da se zagleda u sebe i prepozna što ga koči da te potrebe zadovolji i koliki je napor potreban da aktivira onaj dio svoje osobnosti koji je zbog svoga iskustva u djetinjstvu morao/la potisnuti. Promjena ponašanja, tako otvara vrata za pronalaženje i posvajanje toga skrivenog dijela sebe, koji smo svi mi morali skriti da bi nas u djetinjstvu prihvatili naši bližnji, i istovremeno zadovoljava nesvjesnu nezadovoljenu potrebu partnera/ice, a partneru koji mijenja ponašanje u ime ljubavi daje novu snagu i stvara osjećaj potpunosti. Procesi Imago terapije omogućuju prihvaćanje i usklađivanje nerazumljivih dijelova odnosa u ime ljubavi koja je u prvom redu par i spojila.
I upravo kad povjerujemo da se priroda savršeno pobrinula i dovela na naš put savršenog partnera koji će zadovoljiti sve naše nezadovoljene potrebe i nositi nas kao malo vode na dlanu, nemalo se iznenadimo i razočaramo kad se u odnosu pojave nesporazumi. Prirodno se zapitamo: „Gdje je osoba u koju sam se zaljubio/la? Ova ovdje nije ona u koju sam se zaljubio/la. Mora da to ipak nije ona prava.“ Također, brzo uslijedi i nejasno artikulirana, ali u našem ponašanju jasno izražena nova misao: „Natjerat ću ja nju/njega da se ponaša na isti način kao na početku“. I tada počinje začarani krug kritiziranja koji za rezultat ima obratan učinak od onog zbog kojeg je kritiziranje započelo, jer kritiziramo riječima: „Ti nikad…!, Ti uvijek…!, Zašto nisi?“, s namjerom da uspostavimo početnu bliskost. Nažalost, bliskost se ne može uspostaviti kritiziranjem. Kritizirani partner osjeti kritiku kao povredu, razvija strah od toga da nije dovoljno dobar/a, da će biti napušten/a, reaktiviraju se svi davni strahovi i reagira udaljavanjem, zatvaranjem ili agresijom, i začas smo u začaranom krugu.
Kad smo zaljubljeni svi su naši snovi ispunjeni. Osoba u koju smo zaljubljeni čita svaku našu misao, kao da smo jedno. Radi to na način kako to radi roditelj koji je dobro usklađen sa svojim djetetom te čita svaku djetetovu i najmanju potrebu iz zvuka glasa ili pokreta tijela. Osjećamo se kao da nam se samo nebo otvorilo i lebdimo na nerealnom pernatom jastuku romantične zaljubljenosti. Osjećamo da smo stopljeni s našom ljubavi, da smo jedno. I ma koliko imali potrebu biti stopljeni i biti jedno, podjednako imamo snažnu potrebu biti posebni, imati prostor oko sebe, slobodu izražavanja svoje posebnosti i životnosti. Izražavanje potrebe za svojim prostorom, osobito u fazi romantične zanesenosti, obično se doživljava kao izdaja i smrt vječne ljubavi. Time se posije prvo sjeme sumnje u to da je riječ o „pravom“ izboru. A zapravo je riječ o prirodnom procesu razvoja odnosa kad nakon romantike, stopljenosti i bezuvjetnog slaganja počinju izranjati specifične potrebe koje se ne prepoznaju nego se dožive kao prijetnja i kristaliziraju se kao natezanja i sukobi sve do borbe za to „tko je u pravu“ u bilo čemu.
Pojava konflikata u vezi, znak je da se u odnosu pokušava dogoditi kvalitativni skok. Konflikt zapravo u sebi ima skrivenu poruku nužnu za rast i razvoj oba partnera. U RAJU romantične ljubavi nema napretka i razvoja jer je sve tako kako mora biti. Napredak je moguć tek onda kad smo nezadovoljni, a to se događa s izranjanjem individualnih potreba, koje narušavaju ideju o apsolutnom slaganju. Problem s konfliktima je u tome što ne znamo čitati njihovu skrivenu poruku ili kako to u Imagu volimo reći, da ne prepoznajemo zlato skriveno u konfliktu. A zlato skriveno u konfliktu je frustracija ili nezadovoljstvo koji u velikoj većini slučajeva skrivaju u sebi kôd daleke povrede iz djetinjstva. Partner, upravo zbog svojih karakteristika, a i zbog situacije koja podsjeća na davne odnose, pokreće tu staru povredu i istodobno je najbolje ekipiran da je svojim ponašanjem i iscijeli. Ali ne samo da on ne zna o čemu je zapravo riječ kad nastane vika oko na primjer iznošenja smeća ili stiskanja paste za zube, već niti onaj koji viče ne zna što je u pozadini te frustracije.
U terapijskoj situaciji služimo se procesima koji pomažu parovima razumjeti o kojim se starim povredama radi, na koji način njihovo ponašanje evocira te stare povrede i također razumjeti zbog čega u njima postoji zapreka da čuju molbe onog drugog.
Bračni parovi dolaze na savjetovanje i terapiju s duljom ili kraćom poviješću nezadovoljstva. Tu se izmjenjuju mladi parovi na pragu braka ili s tek nekoliko godina zajedničkog života s bračnim parovima koji u ovom odnosu žive dugi niz godina. Nada u unapređenje odnosa ne poznaje godine, ali isto tako niti strah i nevoljkost da se upuste u upoznavanje sasvim novog teritorija i učenje novog jezika ljubavi. Za to je potrebna dobra doza očaja, ali i hrabrosti kao u pjesmi Davida Whita:
Počni ispočetka,
ne čini drugi korak
ili treći,
počni s prvom stvari,
pred tobom,
s korakom
koji ne želiš učiniti.
Upoznavanje s činjenicom da nije sve tako kako izgleda na prvi pogled i da postoje prilično jasna objašnjenja zbog čega se neke stvari događaju u bračnom životu, motivira bračni par da krene na jedno sasvim neuobičajeno zajedničko putovanje. To putovanje obično započinje kada je strah od raspada veze dovoljno jak da par motivira na korake koje inače ne bi poduzeo.
Ljepota putovanja je u tome što je ono samo sebi cilj i svrha. Tijekom tog putovanja partneri se počinju gledati na način na koji se nikada prije nisu gledali ma kako dugo bili u braku. Procesi kroz koje prolaze i dijalozi koje vode dio su terapijske procedure. S vremenom to postaje njihova dnevna procedura i pomaže im da i kroz krizne situacije prođu lakše nego prije, kao što je to pisao par s početka ovog članka.
Već na početku, tijekom specifično vođenog intervjua, oboje postaju svjesni da sam ja tu kako bih im pomogla da čuju jedno drugo, a napad, svoje potrebe i nezadovoljstva izraze na konstruktivniji i mirniji način. Nastojim pokrenuti dijalog između partnera, kako bi progovorili o onom o čemu kod kuće šute ili svoju potrebu izražavaju na nerazumljiv način. Često ih na kraju prvog sastanka čujem kako govore da su prvi put mogli izgovoriti svoju misao do kraja, bez prekidanja i da imaju osjećaj kako ih je onaj drugi čuo. Također žele na isti način razgovarati kod kuće. Nakon nekog vremena neobičan način dijalogiziranja koji uče na seansi postaje dio njihove nove prirode i postupno ih pretvara u osobe spremne da svog partnera promotre u novom svjetlu, vide smisao u njegovim stavovima, ponašanju i reakcijama, a da istodobno vrednuju i sebe i ono što oni unose u odnos. Postupno uče da dvije istine mogu koegzistirati jedna uz drugu, a to je početak jednoga novog, dubokog odnosa uvažavanja.